Denis Demirović, poznatiji kao Elon, 20-godišnji je muzičar koji je prvi na ovim prostorima u svetu trepa krenuo da koketira sa simbolima alternativnog r’n’b-ja, rock-a i drugih žanrova.

Sa 18 godina izbacio je prvi album „Nikad Satisfied“, a nedavno i drugi studijski album „Krvavo leto“. Njegov život, pored muzike, obeležili su brojni izazovi - od diskriminacije na osnovu romske nacionalne pripadnosti, odbačenosti, do rendom komentara ispunjenih mržnjom na internetu.

Jednog sunčanog beogradskog popodneva, uz šoljicu kafe pričali smo o njegovom detinjstvu, Beogradu, ali i prisustvovanju gej paradi 2019. godine.

Kako bi opisao svoje detinjstvo u četiri reči?

Lepo, teško, šareno i sivo.

Zašto baš tim rečima?

Lepo - jer je stvarno bilo lepo. Bilo je lepo odrastati među ljudima iz komune. Još uvek nisam upoznao bolje ljude od ljudi iz mog detinjstva, jer smo svi imali jako malo, ali smo bili spremni da damo sve jedan drugom. Naučio sam šta je zapravo duša, a oni su je imali možda i previše. Muzika na sve strane, glasni ljudi puni emocija, kojima ništa ne fali iako imaju vrlo malo. Teško - zbog ostalih ljudi, kojima nije bilo baš normalno da vide dete koje je malo crnje od njih, koji su naučeni da to nije u redu i da nismo isti. Šareno - jer sam odrastao uz ljude koji jednostavno obožavaju boje.

Svaki komad odeće mora da bude u nekom ludom tonu - zidovi, fasade, kola, zvučnici, sve mora da bude šareno. Dok je siv deo na primer bio momenat kad sam shvatio da mi svet neće biti u bojama kada krenem u školu ili do prodavnice. Bez obzira koliko ljudi misle da nije tako, ja i dan-danas imam problema jer sam Rom.

Denis Demirovic Elon
Petar Đorđević 

Na Tviteru si podelio osećanja povodom diskriminacije koju si doživeo zbog svoje etničke pripadnosti. Koliko je ona važna za tebe kao ličnost?

Vrlo mi je bitna, ja sam ubeđen da ne bih bio ni 20% ovo što jesam danas da se nisam rodio kao romsko dete u takvim okolnostima. Većina romske dece može i želi da uradi mnogo stvari, ali im je nametnuto da ne mogu ili su uplašeni da im to neko neće dozvoliti jer su tamniji od drugih. Svako romsko dete zna nešto da radi, svako romsko dete je puno umetnosti i kreative. Samo živimo u vremenu gde se takvo isto dete plaši da uradi nešto sa sobom jer su mu ostali rekli da ne može.

Šta bi poručio mladim ljudima koji prolaze kroz slične probleme kao što si i ti pre?

Da se okruže divnim ljudima, da ne odustanu od sebe i pre svega da ne odustanu od ljudi.

Koliko ti je muzika pomogla da prebrodiš teške životne okolnosti?

Mnogo, jer je muzika divan ventil, pogotovo kada je shvatiš kako treba. Kada joj se prepustiš, napišeš ili otpevaš šta ti je na duši. Slušanje muzike je takođe divan vodič jer je neko napravio album ili pesmu o tome kako se ti sada osećaš ili kako da pređeš preko toga, imaš taj osećaj kao da sa nekim zajedno ideš kroz problem. Za mene su to bili Kanje Vest, Kid Kadi, Frank Oušn, Bon Ajver i Džejms Blejk - kao da su mi najbolji ortaci, tačno su znali šta mi se dešava u glavi i bili su tu uz mene.

U čemu je lepota autotjuna, tehnike koju mnogi hejtuju?

Pre svega meni to zvuči lepo, nekako mu daje karaktera i emocije, kao neki vid sigurnosti da otpevaš ono što želiš. Kao lepak između tebe i instrumenata, pogotovo sintisajzera i ostalih efekata, jednostavno je stvoreno za modernu muziku i pevanje. Pored toga daje mogućnost pevačima kao što sam ja da ne brinu o tome da li će ubosti perfektan pitch, nego samo dovoljan da to zvuči super.

Dobar umetnik nije jednako dobar pevač. Nekad osoba koja ima u sebi nešto ogromno ne izađe nikad na videlo jer ne zna da peva u savršenom pitch-u. Nama je nametnuto da pevač mora jako dobro da peva. I ne, neće autotjun pomoći osobi koja ne zna uopšte da peva, jednostavno to nije moguće. Autotjun ti samo pomaže da se vratiš u fazon ako si tek malo ispao, to je sve.

Privatna arhiva Denis Demirović Elon

Zašto si prvi singl koji si izbacio sa aktuelnog albuma nazvao baš EKV?

Ceo život slušam o EKV-u... Malo-malo pa ide neka njihova pesma na radiju, televiziji, provuče se neka priča o njima, dok jednog dana nisam odlučio da ih istražim sam. Poslušao sam neke njihove pesme, albume, pogledao sam dokumentarce o njima, intervjue, jednostavno su mi se svideli. Ta njihova sirova energija, način na koji su oni koristili metafore i emocije, njihovi nastupi, slike cover-a za albume - ceo paket.

Kako je teklo snimanje albuma „Krvavo leto“?

Nije bilo teško snimiti ga jer sam vokale baš brzo završio. Samo sam stao ispred mikrofona i pevao ono što osećam. Čak nisam ni pisao većinu tekstova, već sam ih otpevao preko nekih akorda, ali je bilo teško završiti ih. Od tih vokala smo morali da napravimo cele pesme, izaberemo od 20 demoa bar 10 i onda na kraju 8 koje ćemo sigurno da završimo. U svakom slučaju, bio je dug put dok nismo dobili ovo što danas imamo.

Napravio si veliku pauzu između poslednja dva albuma. Iz kog razloga?

Posle „Nikad Satisfied“ sam morao da iskuliram malo i da vidim šta je sledeće. Jednostavno se nisam pronalazio u tom fazonu. Dok sam došao do novog fazona i dok sam odlučio kako ću dalje raditi muziku, prošlo je dosta vremena. Preslušavanje albuma raznih žanrova i stilova, obilaženje Srbije zbog ludih žurki i osluškivanje kako ljudi reaguju na njih. Na kraju je to rezultiralo pronalaskom pravca.

Znamo da si snimio 4 albuma odjednom. Kad planiraš njih da izbaciš?

Sumnjam da će to ikada izaći jer je dosta toga izgubljeno po nečijim kompovima i hard diskovima, ali dosta toga nije ni bilo dovoljno dobro. Međutim, posle ovakvog albuma, moramo da razbijemo taj crni oblak, kao što je jedan jako zabavan album sa Vajkom. Biće baš šareno i ludo, jedva čekam da krene snimanje spotova i da to izađe. Mislim da ovakvu muziku i imidže niko ne očekuje od nas.

Najmlađi si potpisnik „Bassivity“-ja. Kako si se osećao što si tako mlad doživeo veliki uspeh?

Ja i dalje ne smatram ovo nekim uspehom jer sam kao mali upao u priču i deluje mi sve normalno. Meni je ovaj svet normalniji nego da na primer odem u školu opet na dan. Što se tiče bine i studija, tu sam maltene odrastao, a da ne pričamo o muzici koju na ulici nisam mogao da izbegnem.

Denis Demirović Elon
Petar Đorđević 

Kako je izgledalo tvoje prilagođavanje na Beograd?

Bilo je teško, ali i jako zabavno u isto vreme. Couch surfing je bio prezanimljiv, što je trajalo bukvalno do prošle godine u januaru, a u Beogradu sam od 2018. godine. Dok sam skontao prevoze, krajeve, dok sam upoznao prave ljude, mesta na koje treba ili ne treba ići... Bilo je tu svašta, ali jednom kad ubodeš, super je Beograd.

Šta ti je život u Beogradu doneo, a šta oduzeo?

Oduzeo mi je vreme i taj osećaj mira. Previše je tenzije i svi nešto žure, kasne ili jure. A samim tim i ja moram da žurim i jurim kako bih se uklopio. A doneo mi je neverovatne ljude! Okružen sam najboljim ljudima na svetu bukvalno i ne znam da li bih se ikad odvojio od Beograda zbog njih. Pokazao mi je dosta kultura, dobrih mesta bez kojih sad ne mogu. Mnogo više razumevanja i mnogo više boja.

Pre dve godine prisustvovao si beogradskom Prajdu. Koliko ti je bitno da podržiš LGBTQ+ zajednicu u Srbiji?

Jako, jer smatram da ako ti sam prolaziš kroz diskriminaciju onda moraš da razumeš i ostale. Ljudi u LGBTQ+ komuni su divni i toliko lako prihvataju ljude da to nije normalno. Toliko imaju ljubavi i razumevanja u sebi, kako i treba da bude.

Tekst: Vanja Ratković