Moja sestra Merilin glasi naziv knjige koju je napisala Bernis Mirakl jedna od poslednjih živih osoba koje su poznavale legendarnu Merilin Monro. Povodom 100. rođendana prisetila se najpoznatije platinaste holivudske plavuše.

„Volele smo da pričamo o frizurama, odeći i šminki. Merilin je dobila želju da me našminka i pokazala mi kako da tamnijom senkom učinim da obrazi izgledaju mršaviji, a svetlijom nijansom tanke usne učinim punijim.

Bila je umetnik sa bojama kad je sebe šminkala. Rekla mi je da slobodno iscrtam obrve”, rekla je Bernis osvojoj pokojnoj sestri.

Ovu scenu je opisala i u svojoj knjizi, gde je navela i to kako ju je Merilin našminkala tako da nije mogla da se prepozna i da su to bili trenutci za pamćenje sa puno smeha.

Knjiga je objavljena 1994. godine i time obeležila tačno pola veka od kada je prvi put srela svoju sestru. Naime, njih dve dugo nisu ni znale jedna za drugu. Upoznale su se kada su obe već bile odrasle.

Njihova majka Gledis udala se za Džepa Bejkera u Kaliforniji i rodila sina Roberta, a već sledeće godine i ćerku Gledis. Par se ubrzo razveo, majka je dobila starateljstvo nad decom, ali ih je Džep kidnapovao i s njima otišao u svoj rodni Kentaki.

merilin monro
Shutterstock 

Gledis je ostala u Los Anđelesu, gde je 1926. rodila Normu Džin, što je kršteno ime Merilin Monro. Gledis nije bila udata, a izvesni Monro nije priznavao očinstvo, pa je ona devojčicu sa dve nedelje dala u hraniteljsku porodicu, pre nego što je prvi put završila u sanatorijumu, gde joj je dijagnostikovana paranoidna šizofrenija.

Nakon tri godine Gledis je ižašla iz sanatorijuma i vratila se u Holivud, gde je usple da kupi mali kuću od novca koji je zaradila kao pomoćna montažerka filmova. Tada sedmogodišnju Merilin je dovela u njihov novi dom.

Idila nije dugo potrajala jer je Glediš često gubila poslove, ai dobila je vest zbog koje je ponovo završila u sanatorijumu.

Iz Kentakoja su joj javili da je njen sin Robert preminuo od bolesti bubrega. Norma je imala svega 12 godina kada su brigu o njoj preuzeli prijatelji njene majke.

Osim toga, ona je tada prvi put čula da njena majka ima još dece. Silno je želela da upozna sestru, očekujući da će se s njom osećati manje usamljenom.

Ni Bernis Inez Gledis Bejker nije znala da ima polusestru negde u Holivudu. Dve godine po bratovljevoj smrti ona se udala i rodila ćerku, a majka joj je tek tada iz santorijuma pisala da ima sestru.

Nekoliko godina Norma i Bernis su razmenjivale pisma i fotografije, a prvi susret odigrao se 1944. Izveštaji o tome kakvi su zaista bili odnosi dve sestre i koliko često su se sretale, veoma se razlikuju.

Merilin je jednom od svojih prvih biografa, Morisu Zolotovu, rekla: „Nikad nisam videla svoju polusestru. Nemamo ništa zajedničko. Ona je udata za avio-inženjera. Nisam sigurna gde oni žive…”

Neki biografi ipak tvrde da je Norma Džin nakratko posetila svoju sestru u Tenesiju 1944, što se slaže i sa sestrinim tvrdnjama. Njih dve su se nekoliko puta srele tokom pedesetih godina, kada je Norma već bila Merilin Monro, a Merilin je svoju sestru upoznala sa jednim od svojih muževa, Džoom Dimađijem.

merilin monro zivot
20thCentFox Collection / Everett / Profimedia 

Ono što je sigurno, 1961. one su već bile dovoljno bliske da zajedno idu u seosku kuću Artura Milera u Roksburu, da Merilin posle raskida s njim pokupi svoje stvari. Iste godine, Merilin je tokom puta na Floridu svratila kod sestre u Gejnsvil.

Kad je Merilin umrla 1962, pogreb su organizovali bivši muž Džo Dimađio, menadžerka Inez Melson i polusestra Bernis. U testamentu, Merilin je njoj ostavila 10 000 dolara od svog imetka, kasnije procenjenog na 200 miliona dolara (što je vrednost današnje dve milijarde dolara).

O smrti Merilin Monro Bernis je izjavila: „Ne mislim da je izvršila samoubistvo. Mora da je bio nesrećni slučaj, jer sam s njom razgovarala malo pre toga. Pričala mi je šta planira da radi, upravo je bila kupila kuću i birala je zavese. Imala je toliko stvari pred sobom i bila je srećna.”

Ipak, u svojoj knjizi Bernis je napisala: „Mi smo delile istu majku kojoj je, dok smo bile još male, dijagnostikovana mentalna bolest. Odrastale smo osećajući se napuštene, i mada nam je obema govoreno da smo vrlo lepe i talentovane, nedostajalo nam je hrabrosti i snage.”

Tokom svog dugog života Bernis nije napisala nijednu drugu knjigu osim Moja sestra Merilin. Radila je kao knjigovođa i dizajner kostima. Kad je 1967. godine otišla u penziju, uzela je majku iz sanatorijuma i brinula se o njoj u svojoj kući u Gejnsvilu u kojoj ju je Merilin posetila godinu dana pred smrt i u kojoj i danas živi.