Šta je jednoj devojci potrebno da bi napravila emisiju koju gledaju milioni, napisala četiri knjige, snimila jednu pesmu kao izvođač, napisala ih još nekoliko, stekla 52k follower-a i bila zadovoljna sobom? Želja, piše Jelena Nikolić, poznatija kao Kontrakulturna

Uspeh je relativan skoro koliko i moral. Ono što je za mene uspeh, nije za nekog drugog i obratno. Ali, jedna stvar je sigurna: njega nam neće ujutro u krevet doneti život na tacni, uz kafu i doručak. „Odavno sam zapazio da uspešni ljudi retko sede i čekaju da im se stvari dese. Oni izađu i dese se stvarima“, rekao je svojevremeno Leonardo da Vinči. To sam pročitala mnogo pre nego što sam odlučila da učim na svojim greškama koje se dešavaju na putu ka uspehu.

Ni sama ne znam jesam li, ili ne, provela sate gledajući motivacione govore u kojima, kroz viku, neko sugestivno ponavlja: „Moraš ovo uraditi“, bez konkretnog objašnjenja zbog čega to moram da radim. Uspeh nije jednosmerna ulica u kojoj neki pobesneli guru viče kako treba da ustanem i pokrenem se. Ne volim govornike koji me glasno podsećaju da je potrebno da se suočim. Spremna sam za suočavanje tek onda kad nešto ne moram, već želim. Morati nešto znači pritisak; želeti nešto znači snagu. Nije lepo morati, zato ne moram ništa, osim da snažno želim da svoje ideje učinim realnim.

Gledala sam motivacioni govor Erika Tomasa, tokom kog sam prolazila kroz sve: od faze besa, do idealizacije, preko nepoverenja, do samosažaljenja i na kraju shvatila da sve svoje uspehe krojim sama. Tuđi glasovi me pomere, ali me samo unutrašnji trgnu. Slepo verujem u to da smo sami sebi najbolji učitelji kada smo na ispitima hrabrosti i spremnosti za sopstvene izazove. „Kad budeš želeo da uspeš onoliko koliko budeš želeo da dođeš do vazduha dok te neko davi, tada ćeš sigurno uspeti jer ti ništa drugo nije bitno, osim toga“, kaže Tomas. Bilo mi je drago što sam, slušajući ga, želela da plivam u najdubljim uverenjima i svoju glavu uvek držim iznad vode. I to što sam lekciju naučila i ispunjavala „motivacioni kriterijum“ i pre nego što je Erik Tomas odlučio da ga prenese svima nama. Ta lekcija sastoji se od samo jedne reči: želja.

Kad pričam o uspehu, negde na glamuroznim iventima, između čaša šampanjca i nasmejanih, naizgled bezbrižnih ljudi, slučajno ili namerno zaboravim da pomenem šta je prethodilo ovoj dugoj šljokičavoj haljini koju nosim. Sećam se da sam svoju prvu promociju knjige organizovala sa tačno 200 evra i da sam na svojoj drugoj promociji nosila haljinu na koju sam našivala perje i šljokice. Pri pozivanju svih brojeva telefona, bezbroj agencija i udruženja za slobodne umetnike, bilo je važno da ne moraš sve sam, ali, najčešće moraš. Pravili smo promociju punu osmeha i vatrometa, kojoj je prethodilo svako nejavljanje na telefon i prekidanje veze uz „Knjige više niko ne čita“. Glamur je lep kada ga sam stvaraš.
Ne želim da zaboravim da su mnogi uspešni ljudi završili ne tako srećno. Druge ljude zanimao je samo njihov uspeh. To ih je obesmislilo. Ejmi Vajnhaus, Mak Miler, Džimi Hendriks, Džim Morison, Dženis Džoplin, Hit Ledžer, Kurt Kobejn… Ovo je samo mali deo onih ljudi čiju muziku slušam i dalje, čije živote i smrti još uvek istražujem, čije bivše partnere vidim po televizijskim emisijama.

Dok su se njihove smrti prepričavale poput telenovela i intriga, a razlozi samoubistava stavljali u kojekakve teorije zavere, mučilo me je jedno pitanje: kako biti uspešan i dati toliko energije ljudima koji ne obraćaju pažnju na to gde je kraj resursima? Kako sačuvati snagu? Gde skladištiti rezerve i kako ih odbraniti kad neko pokuša da ih ukrade?

Jelena Nikolić Kontrkulturna
Dušan Petrović 

Veliki uspesi teški su za umetnike, jer stvarnost često nije ni dovoljna, ni lepa. Priči o uspehu mora da prethodi priča o sreći, jer je uspeh posledica. Davno sam odlučila da radim ono što me čini srećnom, ma koji posao to bio.

Kvar se desio onog trenutka kad sam pokunjena u nekoj mračnoj sobi počela sebe da ubeđujem da su za moje neuspehe krivi drugi ljudi, loši sistemi, pogrešne percepcije, odsustvo kvaliteta, pogrešni rezoni. Depresija je vrlo realna stvar, to mogu da kažem. A mogu da kažem i to da je moguće pobediti je. Jer, ko uopšte pravi taj svet u kom sam ja uspešna ili neuspešna ako ne ja? I zar se u mraku ne sija jače? Shvatila sam da za moje saplitanje nije uvek razlog noga koju mi je neko podmetnuo.

Ali, ništa manje važna nije ni ona druga strana priče. Potpuno je okej da polivena svim đubretom koje su mi bacili na glavu osetim da je došlo vreme za turu plakanja. Plakanje je okej. Prvi put sam plakala kada su mi rekli da je sve što radim posao za „mlade idealiste“ koji veruju da će njihova romantična priča da promeni svet, a poslednji onda kada sam pomislila da uprkos mojim zalaganjima, ljudi odbijaju da to prepoznaju. Bila sam neko kome su se smejali jer veruje u čuda, osećala sam da su svi moji potezi potirani, ma koliko vremena i truda u njih uložila, ali… Rad ne može da se sabotira kad daje rezultate. Čak i kada sam „glupa provincijalka koja se svuda pojavljuje“, postoji i dalje šansa da me neko ipak želi, čim me je tu pozvao.

Okej je da mi nije dobro jer me je stampedo zluradih komentara sačekao na ulasku u kancelariju, ili je moja porodica od mene očekivala mnogo više. Okej je da da pustim drugu stranu sebe da nekad jednostavno potpuno slobodno izađe napolje. Moram sebi dati vremena da se upoznam i sa negativnim iskustvima. Kada je čovek spreman da se u bilo kom životnom raskoraku suoči sa svim negativnim stvarima koje ga sa puta mogu skloniti, verujem da mnogo brže stiže do onoga što istinski želi.