GLUMAC DINO BAJROVIĆ: O ulozi u "Quo Vadis, Aida", daskama koje život znače i svečanom otvaranju Sarajevo film festivala

Drugog dana Sarajevo Film Festivala prikazan je prvi igrani film o genocidu u Srebrenici, "Quo Vadis, Aida?". U ovoj duboko potresnoj istorijskoj drami zapažena uloga pripala je i mladom sarajevskom glumcu Dinu Bajroviću.

Tarik Bičo Glumac Dino Bajrović

"Quo Vadis, Aida", ovogodišnji bosanski kandidat za Oskara, ali i BAFTA-u i druge prestižne svetske nagrade, izostao je sa prikazivanja u bioskopima u Srbiji i Republici Srpskoj. To iskreno ni ne čudi, uzimajući u obzir sve okolnosti, te sam ovaj film mogla da pogledam samo u Sarajevu. Rediteljka Jasmila Žbanić uspela je da ovo napravi izrazito emotivno kinematografsko delo o strašnim zločinima koji su se desili u Bosni 1995. godine, da prenese sav bol, strahotu i patnju koju su Bošnjaci doživeli uz minimalno eksplicitnih scena. U tome je i veličina ovog filma. Deo te veličine ostvario se, svakako, maestralnom glumom među kojom je i ona Dina Bajrovića. 

U filmu tumači Aidinog sina Seja i već tom ulogom je pokazao sav glumački talenat i snagu koju nosi u sebi. Pored "Aide", sa samo 26 godina igrao je glavnu ulogu i u filmu "Sin", a takođe je i član Drame Narodnog pozorišta Sarajevo. Čini se da njegovoj nezaustavljivoj energiji nema kraja i da mu se smeši velika karijera.

Sa njim sam pričala o pomenutim filmovima, poruci koja "Aida" nosi, odnosu mladih generacija prema ratu, suživotu na Balkanu, pozorištu i budućim planovima.

Iskreno, začudila sam se kada sam videla da si "95. godište, a da si u filmu "Quo Vadis, Aida?" zračio izrazitim ne samo glumačkim talentom već i iskustvom. Poziv za Aidu si dobio dok si još bio na Akademiji scenskih umetnosti u Sarajevu. Kako si se osećao tada?

Upravo odrastanje uz daske koje život znače, sa svom svojom čarolijom koju gluma kao profesija sa sobom nosi me je na neki način obilježilo, iako nisam zamišljao da ću ikad krenuti tim putem i danas mi je drago što jesam. I da, ulogu sam dobio kada sam bio treća godina na Akademiji scenskih umjetnosti i osjećaj je bio fantastičan, pogotovo što se tome nisam uopšte nadao i čak sam razmišljao da li uopšte da se prijavim na audiciju jer sam smatrao da sam premlad i da nemam dovoljno iskustva za tako ozbiljan projekat.

Imrana Kapetanović  Sa snimanja filma "Quo Vadis, Aida?"

Imrana Kapetanović  Sa snimanja filma "Quo Vadis, Aida?"

Kako bi opisao iskustvo rada rame uz rame sa ocem Izudinom, u "Aidi" ali i ostvarenju Ines Tanović "Sin"?

Raditi s njim za mene je bio veliki izazov, jer ga smatram za jednog od glumačkih velikana sa naših prostora i jako mi je stalo do njegovog mišljenja. Na početku nam je obojici bilo neobično ali kada smo se navikli jedan na drugog bilo je dovoljno da budemo ono što zaista jesmo, otac i sin i u tome smo uživali.

Rad sa Ines Tanović pamtim kao jedan predivan proces. To je bila moja prva prilika da igram glavnu ulogu u dugometražnom filmu i uz njenu pomoć sam savladao strah i odgovornost koju takva uloga nosi. Također sam u radu na filmu "Sin" spoznao važnost timskog rada i povjerenje prema svima koji su dio tog projekta.

Imrana Kapetanović  Izudin i Dino Bajrović na snimanju filma "Quo Vadis, Aida?"

U jednom intervjuu Emira Hadžihafizbegovića sam pročitala da je prvi dan snimanja bio izrazito težak, da se nekoliko statista i onesvestilo. Koliko je tebi bilo izazovno igrajući ulogu Aidinog sina Seje, sa emotivne i psihološke strane, s obzirom na stravične okolnosti tragične smrti koje su zahvatile mnoge Srebreničke mladiće?

Cjelokupno snimanje je bilo teško jer kao i svaki glumački zadatak iziskuje emotivni upliv, pogotovo kada je u pitanju ovako osjetljiva tema. Naravno da mi je to bio veliki izazov, jer smo svi kao dio tog projekta preuzeli ogromnu odgovornost da ovu priču ispričamo što vjerodostojnije zbog žrtava genocida i mislim da smo na kraju u tome i uspjeli.

Rođen si iste godine kada se dogodio zločin u Srebrenici, a ja 4 godine ranije. Oboje smo bili bebe, deca tada. Da li smatraš da se naše, mlađe generacije u regionu idu ka međunacionalnom pomirenju?

Konflikti nažalost nisu riješeni, ali vjerujem da mogu biti ako bude postojala želja i ako se budemo trudili da prihvatimo ono što se dogodilo, te da shvatimo koliko je to pogrešno i nađemo zajednički jezik jer je normalno da na ovim prostorima svi živimo skupa.

Vodio si program svečanog otvaranja ovogodišnjeg Sarajevo film festivala. Verujem da je to za svakog mladog glumca velika čast.

To je za mene bila velika čast i iznenađenje zato što se ovoj prilici uopšte nisam nadao, bar ne ovako brzo. Izuzetno sam zahvalan organizatorima SFF-a koji su mi na ovakav način pružili povjerenje i čestitali na dosadašnjim uspjesima. To mi samo daje želju da u budućnosti radim još bolje, a noć otvaranja SFF-a ću definitivno pamtiti do kraja života. Osjećao sam se fenomenalno i s tim zadatkom sam dobio dovoljnu dozu adrenalina da još više volim život i grabim ono što mi on nudi.

Takođe igraš i u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Koliko se tvoj pristup pozorišnoj i filmskoj glumičkoj metodi razlikuje?

Nebitno da li se radi o pozorišnoj ili filmskoj ulozi, moj pristup je uvijek isti. Trudim se biti što posvećeniji i detaljniji u radu na karakteru kojeg igram da bih poslije mogao što više uživati u plodovima svog rada

Koji su ti budući planovi?

Ne volim pričati o budućim planovima i stvarima koje se još nisu dogodile, ali kad se ostvare vjerujem da ćete to saznati.