UMETNICA OKO: O Zagrebu, Londonu, Severini i šamanskim životinjama

Diplomirala je i masterirala na Akademiji umjetnosti u Zagrebu. Slike, murale i instalacije izlagala je u galerijama i muzejima poput Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Victoria & Albert muzeja u Londonu i e-fluxa u Njujorku, Festivalu svetlosti u Berlinu, Artigo art fairu u Rio de Ženeiru. Njen mural deo je službene zbirke slika Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, kao i njeni interaktivni video / zidni rad „Ne drži bijelog zeca” stalne zbirke Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Rad “Equilibrium” je deo stalne postavke Glavne zgrade Centralne banke Europe u Frankfurtu. 

Šta sve OKO vidi?

OKO je nastalo kao podsjetnik samoj sebi na ono što je stvarno bitno, a to je osobnost, moralne vrijednosti i karakter određene osobe. Ne vanjština koje nam današnji svijet i društvene mreže konstantno guraju pod nos. Kako su svi od nas u nekom obliku doživjeli osuđivanje ili zle komentare, nekako mislim da je potrebno podsjetiti ljude na ono bitno. 

Put do tako širokog i velikog umetničkog ostvarenja koji si prošla počeo je zapravo u tvojim srednjim 20-tim. Šta je to što ti je dalo podsticaj i želju za bavljenjem umetnošću?

Crtam otkad znam za sebe i prvu plaću sam zaradila, dolazeći u osnovnu školu subotom, crtati i ilustrirati školski časopis. Za sto su me plaćali karnetima tramvajskih karata (gdje bih ja naravno ponosno išla doma sa spoznajom da roditeljima mogu donijeti svoju plaću. Određene životne situacije te natjeraju da odrasteš brže nego što bi trebalo, pa sam odmah nakon srednje škole počela raditi.Ttrebalo mi je sedam godina da skupim hrabrosti otići na prijemni na Akademiju i otpustiti siguran posao, što mi je na sreću uspjelo i tako sam s 25 godina nastavila crtati zaluđeno kao i kad sam bila malena. Mislim da su discipliniranost u radu i odluka da se oglušim na "dobronamjerne" komentare i savijete prevagnuli kako bih donijela svoje.

Motivi na tvojim radovima najčešće predstavljaju ljudi s glavama životinja. Da li time prenosiš poruku simbioze?

Oduvijek sam bila zainteresirana za ljudsku psihologiju i duhovnost, spoj s prirodom i pojam da smo svi jedno na ovom plavom planetu. Shvatila sam da je najbolje i najdirektnije prenijeti poruke ljudima u obliku humanoidnih životinja, jer onda ljudi ne traže klasične ljudske točke ljepote ili karakteristike uz koje nas mediji ili crtići od rane dobi obrazuju kakav je tko kao osoba (klasični stereotipi), pa je lakše napraviti određenu distancu od te očite mogućnosti i samim time pojačati poruku koju svaki određeni lik treba prenijeti. Uostalom svi smo mi odrasli na nekom obliku basni i narodnih priča, tako da mi se čini da je to utkano u nas od početka.

Čini mi se da simbiozu modernog i tradicionalnog čak emituješ i na sebi - putem tetovaža. Neke od njih su kosturske lobanje, dok s druge strane imaš i tradicionalne hrvatske tetovaže iz Bosne.

Kako jako puno putujem i srećeš različite ljude i kulture, shvatila sam da postoji razlog zašto je svatko od nas rođen na određenom podneblju i da to ne treba odbaciti. Kad sretneš ljude drugih vjera, kultura i nacionalnosti sa svojim tradicionalnim tetovažama, ima nešto toliko predivno u tome kad smo svi u istoj prostoriji i nema predrasuda ili distanci. Tetoviranje je krenulo malo po malo i na kraju je vjerojatno potpuno prirodno pokrilo većinu mog tijela, kad me netko pita za to, samo se nasmijem i kažem da sam barem nećacima bila velika bojanka za šaranje dok su bili mali. 

Još jedna simbioza - Zagreb i London. Koliko je zahtevno i zahvalno živeti na takve dve lokacije?

Zagreb je moj dom od rođenja i tako će biti zauvijek, ta ljubav je konstanta, a London je došao sam od sebe. Bila je to fascinacija knjigama i filmovima na kojima smo odrasli kao klinci ( Terry Gillian i Monty Payton). Jedno vrijeme sam boravila samo u Londonu, onda sam jedno vrijeme putovala gore - dolje svaki mjesec, a sad sam zadnjih par mjeseci više bazirana u Zagrebu.

Izlagala si u velikim svetskim i regionalnim galerijama, iscrtavala si zidove Evropske centralne banke. Da li daješ jednak pristup svim projektima koje radiš?

Uvijek se trudim raditi jednako, bez obzira gdje radim. Ja se uvijek nasmijem kad crtam, više onako sama sa sobom. Ista ruka i isti zglob slika sve te poteze, pa se smijem kako je ruci svejedno tko ili što je vlasnik zida na kojem crta, ona samo mora biti mirna i disciplinirana, dok mozak vodi pregovore i planove. Ljudi se često začude kako to da tankim kistom radim na petom katu zgrade, jednako kao i kad radim u Europskoj banci. Čini mi se da svi ljudi zaslužuju najbolji rezultat bez obzira na status ili geografiju gdje žive.

Radila si i performans u Laubi saSeverinom. Isti je dobio jednako pozitivnih koliko i negativnih kritika.

Odavno sam naučila da nikada nećeš moći zadovoljiti sve ljude, i bolje je tako, barem nam nije dosadno. Ja osobno radim ono što osjetim kao poriv iznutra i oko tog mislim da niti jedan umjetnik ne bi trebao raditi kompromise.  

Kako gledaš na hrvatsku umetničku scenu?

Mislim da nam je scena malena i da nemamo tržište umjetnina, a opet koliko god se žalili, imamo poprilično mnogo talentiranih ljudi koji ne odustaju i to mi je predivno. Barem u današnje doba interneta, granice postaju sve više i više blurred.

Period prvog talasa pandemije, a zatim i zemljotres u Zagrebu uticao je na tvoj radni i privatni život - tvoj studio je bio razoren. Da li si se oporavila od toga i na koji način je sve uticalo na tvoj rad i na tebe?

Pandemija je stopirala put u Tokio i samostalnu smo izložbu su morali prebaciti na sljedeću godinu, iako sam mjesecima crtala i spremala sve radove, koji eto za sad čekaju. Potres je bio bolan udarac na svim poljima. Na psihu, jer je krov i zid od zgrade iznad nas proletio direktno kroz naš krov odmah do kreveta na kojem spavamo. Ne želim nikome takvo buđenje nikad u životu. Razina stresa koju to nanese osobi je užasna i lagano iz dana u dan se s tim čovjek bori. Od straha novog potresa (kako je Zagreb treslo i zapravo još uvijek trese svako malo; na početku gdje ih je bilo po 4-5-10 na dan je bio stvarni udarac na psihu). Pakiranje čitavog života pod ciglama u sat vremena i između potresa je druga užasna stvar, zapravo uopće ne znam što bih rekla o svemu tome. Nakon dugo vremena u životu me nešto slomilo do suza. Mislim da je to onaj osjećaj bespomoćnosti koji mi nikako nije prirodan. 

Da li radiš na novom projektu i da li smatraš da će svet postati drugačiji nakon pandemije?

Radim na jednom europskom projektu u sklopu Muzeja suvremene umjetnosti, te na nekim novim slikama i skulpturama, pokušavam vidjeti neke nove tehnike rada. Pandemija me izluđuje mentalno, jer kako sam naučila stalno putovati i raditi posvuda, sad najednom je sve stopirano i svakim danom se sve mijenja, nitko ne zna što i kao više organizirati i da li će ista biti moguće sutra. Mislim da ova situacija nije lagana nikome i da smo svi na tankim živcima.