Već ga nazivaju srpskim „milionerom iz blata“, što je za sada preterano – još nije milioner, a iz blata jeste. Rođen je 29. novembra 2000. godine u Nišu, ne zna ko mu je dao ime Meti Kamberi, ne zna ko mu je otac. Nema nijednu fotografiju iz detinjstva.

Majka, nepismena žena sa Kosova, prepustila ga je ulici. Prosio je, krao, kockao se, promenio pet osnovnih škola, boravio u hraniteljskim porodicama i prošao golgotu sa tim „ljudima“ koji uzimaju decu samo da bi dobijali materijalnu pomoć.

Više sam bio na ulici nego kod njih“, reći će Meti u nekom trenutku dok razgovaramo telefonom. Tog jutra je zakasnio na pismeni, uspavao se. Završava vanredno srednju školu mode i lepote u Nišu.

Sa 12 godina završio je u Domu za decu bez roditeljskog staranja. Tu je počeo da uči, da čita i piše i za šest godina je toliko savladao gradivo da mu je u martu ove godine izašla knjiga Grad bola i prvi tiraž od hiljadu primeraka je planuo.

Meti je sada nova pojava na književnom nebu, ali ga nema u knjižarama. Nije hteo. Samo prodaja preko sajta. Ovom pričom koja boli načeo je i po šavovima pocepao socijalni sistem, takozvane hranitelje, takozvane vaspitače i takozvane socijalne radnike.

Meti Kamberi
Privatna arhiva 

„Pisanje je samački život, dok sam pisao osećao sam se kao samoubica. Predao sam se svojoj samoći, a i navikao sam da budem sam. Ali pisanje je i nova sloboda koju sam pronašao. Temperamentan sam, i svu ljutnju i bes, frustraciju, nervozu zbog ljudi sam pretočio u knjigu. A počeo sam da pišem kada mi je svega bilo preko glave. Osam meseci sam pisao, gde god sam stigao, na klupi u parku, spavajući kod drugarice, pisao sam žuljevitim rukama. Dok sam pisao roman, radio sam na građevini, pravili smo hotel. I teže je napisati knjigu nego sagraditi hotel. Najteže je bilo da nađem pravi način da izbacim tugu iz sebe. Važno je biti iskren, a ja pouzdano znam ko sam, kao što znam da sam gladan.“

Život na ulici je hleb sa dve kore

O životu na ulici teže govori, nego što piše.

Osladilo mi se da tumaram ulicama, da kradem, da pronalazim drugu decu koja to isto rade. Život na ulici je hleb sa dve kore. Na ulici naučiš i da se boriš, da probudiš zver u sebi, da stekneš drugare sa kojima deliš sudbinu, ali i da srljaš. Dosta sam se kao klinac plašio mraka, ali na ulici nema straha jer moraš sam u mrak. Tako sam izbijao sopstvene strahove. Osetio sam beton, spavanje sa praznim crevima, tumaranje, hladnoću, loše društvo, nemoral, pušenje trave i sve ostalo. Prolazio sam svašta, išao u školu sa bušnim đonovima. A opet, voleo sam ulicu bez obzira na to što sam trčkarao bos po užarenom betonu. Bilo mi je okej da nekom tražim pare, da mi kupi da jedem. Pamtim batine koje sam popio ispred kafane od jednog konobara. Nije bilo lako, ali poštuju se ulični kodeksi. Ulica je čudo, ako imaš materijala u sebi, ulica će napraviti od tebe čoveka koji može da promeni nešto u društvu. Ako nemaš snage, onda te pojede mrak.“

Dosta se i kockao, nema discipline u kocki koju nije probao.

„Kockari su i lopovi i namazani prevaranti, a ja suštinski nisam ništa od toga. Poslednje pare sam davao, a nisu bile male, a da sam imao više, dao bih i to. Kada kockaš, ti ne ulažeš samo novac, već ulažeš i gubiš sebe. A ja sam hteo da se spasem.“

Građu za roman nije tražio jer je to živelo u njemu 19 godina.

Kada sam prvi put došao u dom, imao sam 12 godina i dva crna džaka sa sobom. Video sam sitnu decu koja se stalno smeju, nikada nisu bila namrštena. Tada sam prvi put shvatio šta je kolektiv, bilo je par drugara sa kojima sam ranije krao. Tu sam naučio kako da se pobijem, ali i kako da poštujem starije. Jesam krao, ali kada imaš samo 12 godina ne možeš biti lopov. Radio sam na sebi jer sam znao da nijedna pametna devojka neće biti sa nekim ko krade. Uspeh je bio kada neka normalna devojčica koja zna da sam domac i dalje hoće da se igra sa mnom.“

Mučno mu je da se priseća tog perioda, naročito što je sve te tegobe stavio na papir, pa pokušava da skrene temu crnim humorom: „Je l’ znate koji sladoled domac nikada nije jeo? Porodični.“

Želi da studira, da bude socijalni radnik, a ima i valjan razlog za to.

„Hranitelji su loši ljudi, dosta su halapljivi, oni decu čuvaju samo zbog para. Ima hranitelja koji se trude da promene unutrašnji aspekt dece, ali većina to radi iz koristi. Čist materijalizam. Samo svojoj deci kupuju stvari. Moji hranitelji su bili Romi, ali nisu samo oni krivi, već i socijalni radnici koji poseduju iskustvo i znanje, i oni bi trebalo da znaju gde tu decu šalju, da ih ne daju onima koji ni svoju decu nisu uspeli da izvedu na put, a kamoli onu sa ulice, koja prose, kradu i nemaju roditelje. Nikada nisam dobio džeparac u hraniteljskoj porodici. Bio sam gladan i pored hranitelja. Naučio sam kako treba ta deca da se vaspitaju – ovako ne treba. Vaspitači su me sputavali, oni su sticali autoritet tako što su nam zavrtali ruku. Niko od vaspitača nije naručio moju knjigu, ali teta Marica, kuvarica, jeste. Biću socijalni radnik. Stvoren sam mnogima da pomognem, mnoge slabe sam učinio jakim, iako sam i ja slabić.“
Ipak, bilo je i svetlih tačaka na tom trnovitom putu. Bolje rečeno, jedna tačka koja se zove se Emilija Đurović, vaspitačica u domu. A Meti ju je video i pre nego što su postali bliski.
„Kada sam imao osam godina, Emilija je izašla iz kafane sa svojim partnerom i videla je kako prosim. Pitala me je kako se zovem, ja sam rekao Meti, a ona mi nije rekla svoje ime. Ali mi je kasnije postala vaspitačica u domu. Ona je moja ideološka majka. I sada sam kao član njene porodice.“

Kada je izašao iz doma, prodao je sve svoje knjige, za 20 evra.

„Teta Ema mi je donosila knjige, a dosta knjiga sam i krao. Ko nije ukrao knjigu taj nikada nije ni čitao. Emilija mi je dala jednu knjigu Zorana Ćirića Prisluškivanje sa posvetom pisca, koju sam takođe prodao. Sada bih voleo da otkupim tu knjigu sa potpisom. Bilo mi je krivo što sam morao da prodam te knjige da bih se prehranio.“

Meti Kamberi
Nataša Milošević 

Život koji sam živeo nije dostojan ljudskog bića

Kaže da u početku nije mogao da čita klasike, naročito Dostojevskog.

„Uhvatio sam se za granu koja je bila dosta visoka. I onda sam krenuo da čitam nešto što će da mi znači u životu, pa sam uzeo Buđenje, Stepski vuk, Nebo nema miljenike, Trijumfalna kapija, Noć u Lisabonu, Lovac na zmajeve, Hiljadu čudesnih sunaca... To mi je pomoglo da ustanem sa socijalnog patosa. Život koji sam živeo nije dostojan ljudskog bića.“

Sada povremeno ponovo živi sa majkom i bratom u trošnoj kućici.

„Moja majka je starija žena, nepismena, niže inteligencije, neobrazovana je i ja je oslobađam krivice, oslobađam sve moje neprijatelje, ljude koji su me sputavali. Zapravo, mogu da im kažem ’hvala’ jer su mi bili vetar u leđa. Moja majka živi od socijalne pomoći, nema ništa, a sve bi ti dala. Ona ne zna koliki sam uspeh postigao, zna da sam napisao roman, ali ne zna da čita. Ona ne razume šta se dešava. Oca ne poznajem. Vrlo kratko sam patio za biološkim roditeljima, kada si kao klinac stalno diskriminisan i trpiš uvrede vršnjaka oguglaš na sve. Tu tugu sam prebrodio kao dete. Ne patim zbog svoje boje kože. A kao mali, stideo sam se svog imena i prezimena, što sam išao pocepan. Boja kože je puka forma. Ja nemam veru, nije mi problem ni da se krstim ni da se klanjam. Nervira me kada potenciraju da sam Rom, ja sam samo dečko od 19 godina.“

Meti Kamberi
Privatna arhiva 

Trenutno sprema nastavak drugog dela Grad boli. Piše ono što živi, a to je uvek nepredvidivo. U Nišu mu je tesno, baš tesno. Želi da uspe i da se preseli, pa je u tom poduhvatu snimio i jednu trep pesmu, svestan da njegova publika, klinci sa ulice, ne čita knjige.

Smejemo se dok razgovaramo, onako usput konstatujem: „Važno je da se boriš!
Odmah odgovara: „Život je borba, nije lako, al’ je jako.“

Piše: Aleksandar Đuričić
Foto: Nataša Milošević