Nazivajući sebe perfekcionistima, ljudi često misle da je to neka osobina koja im pomaže da budu bolji. Međutim, najnovija istraživanja pokazala su da stvari stoje obrnuto: upravo perfekcionizam je ono što nas dovodi do stresa koji više ne može da se podnese, potom anksioznosti zbog strepnje da nećemo ispuniti sopstvena očekivanja, napada panike prilikom najave neuspeha i na kraju prebrzog sagorevanja u svemu što radimo. I to nas, u tom začaranom krugu, dovodi do tačke kad smo, zapravo, ne samo lošiji od drugih u onome što radimo, već i sasvim upropašćenog zdravlja i života.

Istina, perfekcionizam je stvar koju nam današnje okruženje vrlo agresivno nameće: ako želimo da budemo srećni, moramo biti savršeni. Ali, današnje okruženje nam nameće i mnogo drugih stvari, pa se ne pecamo tako lako. Na primer, gledajući video Bake Praseta, čovek bi mogao pomisliti da je merilo ličnog uspeha odlazak u Dubai i bacanje naramaka para svuda oko sebe. Ali ne pomisli. I kad drži taj novac, koristi ga na sasvim drugačiji način. Zašto onda taj perfekcionizam, koji je posebno lepo prihvaćen u poslovnom okruženju, tako oberučke prihvatamo?

Upravo zato što podilazi našoj sujeti. Zato što nam govori da ćemo tako biti bolji od drugih.

Ali, nažalost, to obećanje ne ispunjava.

Nedavno istraživanje u Irskoj pokazalo je da su pritisku da budu savršene mnogo izloženije žene. Zapravo, situacija na poslu je ista, ali žene imaju očekivanja od sebe i kada je reč o domaćinstvu, a i o roditeljstvu. Jasno, savršenstvo koje one očekuju od sebe u svim ovim oblastima zahteva vreme, a vreme je konstanta. U dan nikako ne može da se ugura još sat ili dva. Perfekcija negde mora da dođe na naplatu.

I neumitno dolazi.

Ne, niste neuspešni ako se ne uklapate u standarde današnjeg društva
Unsplash Ne, niste neuspešni ako se ne uklapate u standarde današnjeg društva

Jurišajući na poslovne uspehe, žene prosto moraju da zapostave domaćinstvo. Kada vide da se to dogodilo, posvećuju mu se, ali ne žele da žrtvuju posao, a onda ispaštaju deca. Kada se, pak, okrene njima, ostaje joj jedino da ne spava nikad, ako je i to dovoljno. Efekti nespavanja, ipak, imaju razorne posledice po psihofizičke sposobnosti i opšte stanje organizma. Apsurdno, ali jureći više vremena, dođemo do toga da nam ga je preostalo manje. Iz tog razloga, statistika kaže, zastrašujuće je malo zrelih žena koje imaju porodicu i opstale su u biznisu. A to nije dobro ni za koga.

Seanse joge, majndfulnesa i meditacije na poslu su dobre. Ipak, nisu dovoljne. Ni one ne mogu u potpunosti rehabilitovati ljudski um opterećen savršenstvom. Ne pomažu ni društvene mreže na kojima nam se praktično sa svih postova, slika i videa osmehuju savršeni ljudi. Ono za šta bukvalno otkucava poslednji trenutak jeste momenat kada ćemo shvatiti da su vrline kod svakoga iste, a da nas ljudima i autentičnim osobama čine greške i mane. Ne treba ni da ih krijemo, ni da bežimo od njih. Ili, kako bi rekao Lav Nikolajevič Tolstoj na početku "Ane Karenjine": "Sve srećne porodice liče jedna na drugu, a svaka je nesrećna na svoj način."

Ne tražite od sebe savršenstvo. Ne nervirajte se kad pogrešite. Pustite šefa da se nervira. On je za to plaćen.