Namerno naglašavam da sam umetnica, a ne muzičarka, tj. da sam tekstopisac, a ne muzičarka. Reč je moj fah, a ne nota. Notu eksploatišem zarad širenja reči, takoreći koristim se propagandom. To je manipulativno i podlo, nemam problem sa tim, umetnosti dugujem život. Preciznije rečeno: umetnosti dugujem vibrirajući sadržaj u svom životu. Dobila sam glamur, misteriju, putovanja, razne bine po regionu, kostime, šminku i uticaj na oblikovanje scene.

Moj put je bio sudbinski i to kad kažem, mislim u smislu: bio je osuđen na propast, sa vrlo malo šansi da preživi ili da se razvije u nešto veliko, pa čak i malo. Ego, volja i sujeta su čudo u dobro kontrolisanim uslovima.

Na početku stvarno beše reč. Sve šta sam imala na početku beše bujica reči, izbacivanih kao da ih bacam na đubrište. Nisam se bavila njima, nisam se brinula o njima jer nisam znala kako, samo mi je bilo bitno da teče. Trošila sam ih kao milijarderka i to je tako išlo – to trošenje magije – do prvog znaka umora i opasnosti da ću da presušim ili pregorim. To je trenutak kad počinješ da kapiraš da moraš da savladaš zanat i oblikuješ svoj alterego.

Alterego je za umetnika druga koža, dodatni sloj, zaštitno odelo, jer radimo u kiseloj sredini, maltene radioaktivnoj i ako si osetljiva pahuljica, bolje bi ti bilo da se dovedeš u red i prestaneš da shvataš sve lično. A ja baš jesam to, i u osnovi ću uvek biti, ali zbog prirode posla očvrsneš i zavoliš taj oklop preko, jer ti treba i spasava te. Da nije bilo Boginje Kreative koja me je blagosiljala, nikad ne bih postala ovo šta sam sada. Upliv kreative u moj život je bio prečica do ogromnog životnog iskustva, to je toliki jak impakt da mi je promenio DNK, a onda lančano, nekim ljudima sam i ja promenila DNK.

sjasi mc
Aleksandar Starčević 

Nadam se da sam vas malo uputila u svoju bazičnu poziciju i shvatate koliko je čvrsta baza sidro koje služi da se ne izgubiš. Ova opsesija proizvodnje sadržaja koji moraju biti voljeni, a to su u mom slučaju pesme, praćena je konstantnom ljubav-mržnja relacijom sa sopstvenim egom. Jedan dan ti može biti najveći prijatelj, drugi dan najveći neprijatelj. Želela sam sve, vrlo brzo apetiti rastu. Prvo mi je bio cilj da samo snimim pesmu, onda spot, pa album i zatim velike bine. Da budem veća od života, same sebe i da postanem deo žargona, svake kuće, da se kao virus udomim kod domaćina. Kad imate ovakvu vožnju i hiperprodukciju po svaku cenu, ni ne primetite kada iz andergraunda uletite svetlosnom brzinom u mejnstrim, jer to nije ni bitno. Bitno je da se raširite što više i takve stvari kao žanrovi i pripadanja jednostavno ne važe, jer... želi se sve... ali sve podrazumeva umetnički integritet na koji se toliko ponosim i nikakvo javno mnjenje mene ne može da pokoleba u nameri, u misiji da osvajam. Ovo je moja perspektiva, dok javnost vidi možda kalkulisane poteze i koketiranje sa zvezdama koje su daleko od mog narativa. Istina, moja istina, jeste da je instinkt gušio svaku biznis opciju, a nestrpljenje i strah da me ne zaborave ako strateški pauziram ubijala je svaki marketinški masterplan.

Zato me ni ne čudi, niti iznenađuje, što sam razvila čist majčinski odnos prema pesmama. Da pojasnim: moja uloga je da ih stvorim i iznesem što bolje, potom pustim u svet i da se nadam da će biti obožavane, jer kako i ne bi, ako su otkinut deo mene koji je pušten da ga svako konzumira. Ovde dolazimo do male problematike: Majka uvek ima svoje mane i slabosti, moje su netaktičnost, što podrazumeva preterano izgaranje do ravnodušnosti, i gorepomenuto nestrpljenje. Kao takva majka, plahovita i preterano sigurna u sebe, izbacivala sam pesme koje nisu bile adekvatno pripremljene da prežive, niti sam im pripremila inkubator. Gledajući ih tako izgubljene u slobodnom prostoru, patila sam ako se ne razviju do masovnog konzumiranja. I sve je to pratila i klasična griža savesti koja podrazumeva da se sa njima, sada, kada je kasno, ophodim sa ekstra dozom nežnosti. Zašto ovo pišem, zato što želim da vam otkrijem tajnu. Sve pesme i spotovi koji su dostigli laskavi komercijalni uspeh su iste sekunde kod mene zaboravljeni, jer su uspeli, duboko intimno u sebi sam nastavila da se bavim svim malim luzerima, tako što su u mojoj svesti zauzimali prioritetno mesto. Isto kao majka koja se više bavi detetom koje je nežnije, zahtevnije.

I sve to zato što sam prihvatila opšti kriterijum uspeha. Povinovala sam se definiciji hita, jer stremim obema stranama, i estradi i andergraundu. Prija mi da levitiram između, ima mnogo dobrih strana oba sveta koje mi prijaju i želim ih, a da u isto vreme nigde ne pripadam. Strah da se negde ne ukalupim verovatno vuče korene iz moje sopstvene životne pozicije večnog marginalca, ili doživljavanje sebe na taj način. I koliko god da se moja estetika uzdigla na najviši nivo koji neće reflektovati tinejdžersku depresiju ili se ugledati na neku potkulturu, mene će najviše razumeti marginalizovane grupe i klinci kojima je teško da se uklope, jer muzika se oseća, oni to osećaju. To se slikovito vidi na mojim nastupima. Jer volimo glamur, mi smo ga iz neke patnje doveli do nivoa da, ako je već tako, onda neka bar bude lepo. Ali svi zajedno, na tom nastupu, dok je euforija, znamo da – i sad sledi kliše, ali istinit kliše – stvari nikad nisu na prvu i ne treba da budu. Umetnost je istraživanje sebe i ostalih. Umetnost je ljudska, zato sam sve svoje saradnje i radila iz srca, a ne iz proračuna. Morala je da bude hemija, radim na hemiju. Jednako mi je draga i divna saradnja kako sa Krankšvesterima, tako i sa Severinom. Nema razlike. Mi smo u ovom poslu jednaki. Biti na sceni, znači biti jednak između sebe. Samo su nivoi u pitanju, jer istu stvar radimo u malom klubu za pedeset ljudi ili na velikoj biti za pet stotina ljudi.

Sigurna sam da sam postala bolja osoba zbog ovog posla ili, bolje reći, opsesije. Ne znam šta bi mi drugo u životu donelo toliko ekstaze, radosti, očaja, histerije, premora, uvida u surovost, jer ipak je ovo šoubiz u koji sam ušla sa nekim svojim principima. Ne želim čak ni da zamišljam kakva bih bila, jer volim ovo sve što mi je donelo ovo ludilo i moj čudan put, za koji je većina ljudi sa scene 2003. bila iz fazona da nema šanse da potraje. Želela sam, baš sam jako želela, sve ovo. Pojave se noći, uglavnom noći, kada se pitam zašto sam se toliko istrošila i da li sve to uopšte ima smisla, kad osećam ovoliki psihički premor, da li je vredno toga. Dešavaju mi se i te faze, uglavnom traju dok ne izađe nešto novo, digne se malo medijska prašina, ja budem srećna, ego zadovoljen i idemo sve ponovo. Može se reći da sam navučena. Jednostavno, moram ići u studio, snimati, juriti taj high.
Nekome je život majka, ja sam to svojoj umetnosti.

piše: Ivana Rašević - Sajsi MC