Neuporedivo manje uštogljena od Oskara, dodela Emi nagrada oduvek je predstavljala pravi odraz današnjih trendova, kako u stilu i punašanju, tako i u stavovima i razmišljanju.

Ove godine većina nagrađenih svoj govor je usmerila na društvene promene koje su neophodne čovečanstvu da bismo spasli planetu. Ipak, to nisu bile floskule o zagađenju, prirodi i životinjskim vrstama na rubu istrebljenja, već o onome što je ove godine bilo najugroženije, a to su ljudska osećanja.

Evo kako su se dobitnici nagrada zahvalili:

Mark Rafalo

Privilegovani moraju da se bore za one koji su imali manje sreće u životu, kaže poznati glumac
Profimedia Privilegovani moraju da se bore za one koji su imali manje sreće u životu, kaže poznati glumac

"Kako ćemo da se iscelimo i poštujemo i brinemo jedni o drugima, o najranjivijima među nama? To se radi s ljubavlju i saosećanjem, borbom za njih. To je ono što danas moramo da uradimo, da ujedinimo našu ljubav koju osećamo jedni prema drugima. Kad smo privilegovani, moramo da se borimo za one koji su manje srećni i ranjiviji. To sam naučio u porodici: Zajedno smo jači kad se volimo i poštujemo međusobne razlike. Taj korak je upravo pred nama. Hoćemo li živeti u svetu koji prezire razlike i nudi privilegije samo određenim ljudima? Ili ćemo se boriti za ljubav, snagu, slobodu i sreću za sve nas?"

Bili Kradap

Bili se unapred zahvalio svim mladim ljudima što će spasiti svet
Profimedia Bili se unapred zahvalio svim mladim ljudima što će spasiti svet

"Obraćam se svim mladim ljudima u mom životu - sinu Vilu, sestriću Ešu, deci moje devojke Saši i Kaiju - molim vas, spasite nas. Izvinjavam se što to moram da tražim i unapred vam se zahvaljujem za pomoć. Mnogo vas volim."

Džon Oliver

Džon je otkrio kako ga je četvorogodišnji sin naučio važnim stvarima u životu
Profimedia Džon je otkrio kako ga je četvorogodišnji sin naučio važnim stvarima u životu

"Dok sam vežbao za ovu seriju, u sobu je ušao moj četvorogodišnji sin i pitao me: 'Tata, s kim to pričaš?' 'Ni sa kim, sine,' odgovorio sam mu. 'A o čemu to pričaš?' 'O policijskoj brutalnosti,' rekao sam mu. 'To uopšte ne zvuči zabavno,' rekao je i izašao iz sobe. I, znate šta? Mislim da uopšte nije pogrešio."

Ru Pol

Važno je ne izgubiti veru u ljubav, istakao je Ru Pol
Profimedia Važno je ne izgubiti veru u ljubav, istakao je Ru Pol

"Posebna poruka gledaocu: Mali, znam kako se osećaš. Samo znaj da si voljen i ne odustaj od ljubavi. Veruj u ljubav i u njenu moć. Važi?"

Tajler Peri

Perijev govor je po mnogima istorijski trenutak
Profimedia Perijev govor je po mnogima istorijski trenutak

"Kad sam imao devetnaest godina, otišao sam od kuće, a moja baka mi je dala prekrivač sašiven od malih komada tkanine. Nisam na njega obraćao posebnu pažnju. Imao je sve te raznobojne zakrpe i malo sam ga se stideo. Nisam u njemu video vrednost. Kad bi mi pas pokisao, ja sam ga brisao tim pokrivačem. Kad bih menjao ulje u autu, njega sam spuštao dole na beton da bih legao ispod kola. Nisam imao nikakvo poštovanje prema njemu. Mnogo godina kasnije, prolazeći pored jedne od onih fensi antikvarskih prodavnica u kojima sam konačno mogao nešto i da kupim, video sam u izlogu prekrivač skoro identičan onom koji je meni dala baka. Dok sam stajao u prodavnici pokušavajući da se setim gde je moj prekrivač, prišao mi je prodavac i rekao: 'Ispričaću ti priču o ovom prekrivaču. Napravila ga je afroamerička žena koja je jedno vreme provela u ropstvu i svaka zakrpa predstavlja jedan deo njenog života. Ovo parče je, na primer, sa haljine koju je nosila u trenutku kad joj je javljeno da je konačno slobodna. Ovo drugo je sa njene venčanice...' Slušajući ovu priču odjednom sam osetio ogroman stid. Eto mene, osobe koja slavi naše nasleđe, našu kulturu, a nisam čak uspeo ni da prepoznam stvarnu vrednost babinog prekrivača. Odbacio sam njen rad i životnu priču zbog toga što nisu izgledali onako kako sam ja zamišljao. I sad, znali mi to ili ne, svi zapravo šijemo takve prekrivače od svojih misli, ponašanja, iskustava i sećanja. U mom prekrivaču, jedno od sećanja je, kad sam imao desetak godina, slika mog oca kako uznemiren stoji na vratima. Pitao sam se zašto tu stoji toliko dugo. Potom je, frustriran, otišao. Pitao sam majku šta se dešava. Rekla mi je da je otac radio cele nedelje i da čeka čoveka koji za to treba da mu plati. A čovek se nikad nije pojavio. U to vreme nam je novac bio jako potreban. I onda mi je rekla: 'Nikad nemoj da stojiš na vratima i čekaš da beli ljudi nešto urade za tebe.' Nije bila rasista, ali u njenom prekrivaču nije bilo moguće zamisliti svet u kom njen sin ne čeka nekog na vratima. U njenom prekrivaču nije bilo zamislivo da ću ja izgraditi sopstvena vrata, širom ih otvoriti za hiljade ljudi. U njenom prekrivaču bilo je nezamislivo da ću ja kupiti zemlju na kojoj je bila vojna baza Konfederacije, gde su pravljeni planovi kako da ostanemo porobljeni. Sada, upravo na toj zemlji, crni, beli, gej, strejt, hispano, azijski i svi drugi ljudi sastaju se da rade zajedno, da ušiju nove zakrpe na ćebe koje pokazuje različitost u najboljem svetlu."