NAŠA KANDIDATKINJA ZA OSKARA EKSKLUZIVNO ZA WANTED: Zašto na crveni tepih nisam kročila u martinkama

Ti si, zapravo, istoričarka umetnosti (uskoro doktor, zar ne?), kako je došlo do toga da režiraš film?

Tako je, ja sam istoričarka umjetnosti i trenutno na doktorskim studijama, ali teza uskoro neće biti završena. U svijet filma sam ušla iz entuzijazma, ljubavi, radoznalosti i interesovanja kako se sve može eksperimentisati i razmišljati kroz filmske slike. Ovaj film sam pravila tako što sam uzimala slobodne dane na poslu i shvatala to vrijeme kao svoj odmor, jer ga posvećujem onome što volim i što me interesuje. Privukla me interdsciplinarnost koju možemo otkriti u filmu. Spoj slikarstva i književnosti kao i način njihove prezentacije me je uvukao u svijet kinematografije. Sjećam se da su na mene jako uticali filmovi poput „Pjesnikova krv“ i „Orfej“, Žana Koktoa, filmovi Mikelanđela Antonionija i Pitera Grineveja.

Navela si jednom da je sve počelo od toga što si želela da neke narodne rituale i obrede sačuvaš od zaborava, zašto baš ove? Kako ih tako dobro poznaješ?

Sve je počelo od skica i crteža koji su bili vizuеlizacija mojih sjećanja iz djetinjstva. Sa bakama, koje su glavne protagonistkinje filma, sam kao mala čuvala ovce i uživala u tišini dana, u mislima koje zaokupljuju maštu i gdje se i najmanja promjena u prirodi slavi poput praznika. U filmu sam koristila bajalicu protiv grada i nevremena da ne uništi usjeve. Neke od tih rituala i običaja sam kao mala i sama upražnjavala, ali ne kao što je u filmu. Cijeli taj ritual sa vjenčanicom u filmu više ne postoji, ali je meni moja majka pričala, kada je ona bila mala, da je njena majka, moja baka, to radila. I danas je taj ritual otišao u zaborav. Jeste sujeverje, ali je lepo. To je čar jednog kulturnog identiteta i kulture življenja, jedna nematerijalna kulturna baština. Bajalice i ti rutuali su jako propadljivi, jer ih lako zaboravljamo, pa mi je bilo bitno da ih sačuvam.

Jednom prilikom rekla si da dve bake u tvom filmu "komuniciraju s prirodom," kakav je tvoj odnos s prirodom? Ekološka osvešćenost, ili nešto više od toga?

Moje odrastanje je vezano za prirodu i šumu. U osnovnoj školi sam voljela otići u šumu iznad porodične kuće, sjediti pored mog omiljenog drveta i slikati ili čitati. Potoci, livade, šume u filmu su lični, ali sa pokušala da to lično provučem kroz ono što sam naučila na studijama, kroz uočavanje likovnih slika sa istim motivima. Za vrijeme studija, u gradu, sam te slike iz djetinjstva poželjela da stavim na filmsko platno, jer sam imala osećaj da sam postala nijema i slijepa za prirodu. Željela sam da se prisjetim kako i koliko je lijepo kada se priroda čuje.

Ova priča o bajalicama i, možda bi se moglo reći, samoći koja nije usamljenost, praktično počiva na emocionalno moćnim kadrovima i prizorima; kako si uradila tako dobar rediteljski posao?

Hvala! Ne znam, samo znam da sam bila iskrena i slušala svoje emocije. Mislim da su mi jako puno pomogle slike i istorija umjetnosti, tako da sve ono što je zaokupljalo moju maštu i misli uramim u film.U filmu jeste prisutna samoća, ali kao lijepa. Uvijek mi je bilo zanimljivo da razmišljam o mislima, tačnije, o čemu ljudi misle dok provode cijeli dan na livadi u tišini sa svojim stadom. Bitno mi je bilo da prikažem i zabilježim male, pa čak i neprimjetne, detalje svakodnevnog života skromnih ljudi i njihovu povezanost sa prirodom.

Kažeš da na ove "magijske" elemente publika jako dobro reaguje, bilo da je iz Švajcarske, sa Islanda ili bilo kog drugog mesta na svetu; zašto?

Da, interesanto im je to, ali skoro jednako reaguju kao kada se film prikaže u Srbiji ili Bosni. Čak sam primjetila da je kod nas veće interesovanjje za te bajalice i rituale nego u inostranstvu, vjerovatno zato što nam je to blisko, a ipak nepoznato.

Da ti je neko, recimo, pre dve godine rekao da ćeš se naći u trci za Oskara, šta bi mu rekla?

Nasmijala bih se, kao što se i sada smijem.

Jesu li te nagrade na festivalima barem malo pripremile za to?

Ne. Još se navikavam i na nagrade. Rijetke su one koje nisam oplakala. Sve to jako emotivno doživljavam.

Zamišljaš li ponekad šta bi obukla, a šta rekla na dodeli ove najpoznatije filmske nagrade na svetu?

Ne. Sada se sjetih kako su mi ljudi davali predloge šta da obučem na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala. Na kraju nisam kupila novu haljinu, uzela sam neku od ranije i žao mi je bilo što nisam obula martinke, bile su teške za sve dane, a malo mjesta u koferu samo za to veče.

Imaš li nameru da režiraš još filmova?

Da, radim na novom projektu. U planu je hibridni dokumentarac, gdje eksperimentišem između igrane i dokumentarne forme. Inspiraciju sam pronašla u jednoj Čehovljevoj pripovijetci, uklapajući i realni život.