"Saint Clair Cemin, Psyche" predstavlja priču o američkom umetniku brazilskog porekla Sen Kler Ceminu i kreativnom procesu stvaranja njegovog monumentalnog dela vajarstva - Psihe. U pitanju je eksperimentalni dokumentarni film, koji je sniman u periodu od 5 godina na četiri lokacije: u umetnikovom studiju u Bruklinu, u Kini, Brazilu i u Klivlednu (gde je izložena u parku skupltura).

Svetlani ovo nije prvo dokumentarno ostvarenje, te smo pričale o njenom opusu, te prethodnoj modeling karijeri i životu na relaciji Njujork - Pariz.

Kakve su bile reakcije publike u Srbiji na Vaš film?

I ove godine kao i prethodne, imala sam veliku čast da budem gost Beldocs festivala. Prošle godine izašli smo pred našu publiku sa filmom "Otac Arsenije", a ovog puta moj film "Psiha" je otvorio domaći takmičarski program u kome su selektovani izvrsni filmovi naših istaknutih reditelja. Najiskrenije oduševljena sam reakcijom publike. Iako sam poreklom Beograđanka, pred mojim narodom najviše strepim, i to valjda mora tako da bude s obzirom da su ovde moje emocije najjače. Specijalno lepo iznenađenje organizatori Beldocs-a su priredili na kraju projekcije filma. Q&A je vodio naš cenjeni filmski kritičar Miroljub Stojanović, koga ranije nisam poznavala. Njegova reakcija na film me je posebno obradovala. Razgovor sa njim i mojim saradnicima je ulepšao čitavu atmosferu, te je to za mene bio jedan izuzetno značajan i lep momenat koji ću dugo, dugo pamtiti.

Film ste snimali tokom pet godina, koliko je i nastajalo delo Psiha Sen Klera. Kako sada gledate na čitav proces?

Snimanje filma je trajalo u periodu od 2015. do 2019. godine. Posle toga postprodukcija se razvijala ovde u Beogradu i to je bio period od nepunih godinu dana. Sen Kler je želeo da stvori mermerni brod, baziran na staro-grčkom mitu, Eros i Psiha. Taj plutajući mermerni brod od skoro pet tona težine i više od sedam metara dužine je misterija, metafora, izvor života, večno putovanje, beskonačnost, razdaljina i blizina, usamljenost i nežnost, povezanost, realizacija snova, žudnja. Sve je to Psiha. Ta izvorna umetnikova ideja se iskristalisala kroz ovo remek delo. Prve faze svog razvoja dogodile su se u Sen Klerovom studiju u Bruklinu, zatim u ateljeu u Kini i konačne instalacije u Klivlendu, Ohaju. Proces praćenja kreativnog razvoja ovog monumentalnog opusa je trajao relativno dugo zato što se snimalo u Americi, Kini, Švajcarskoj i Brazilu. U pitanju je globalni projekat u kome je učestvovalo više od 120 saradnika iz raznih zemalja sveta. Na ovaj čitav opus gledam sa jednim osećajem smirenja i zadovoljstva, iako je ovaj kompleksan projekat prolazio kroz razne avanture. Osećam se isto tako srećnom da je jedan od ključnih kreativnih procesa urađen baš ovde u Beogradu i da je moj saradnički tim bio na najvećem stepenu efikasnosti te da nas je ovaj projekat podigao na još jedan veliki stepen profesionalnosti. Mislim da smo s pravom svi ponosni to što je "Psiha" osvojila više od 25 svetskih priznanja na raznim festivalima po svetu i da njeno putovanje rezonuje na raznim tačkama sveta.

Eksperimentalni dokumentarci su specifična, izazovna filmska forma. U jednom intervjuu ste rekli da vam takvi izazovi ipak daju najveći push. Na koji način vi te izazovne situacije pretvorite u vašu korist?

Od kada sam otkrila neopisivo uzbuđenje pri kreiranju eksperimentalnog rada mogu da kažem da sam dobila jak podsticaj da se ide dalje u pravcu tog magičnog prostora otkrivanja novih mogućnosti rada na filmu. Iako se trudim svim snagama da ne odstupam od klasičnog formata i stukture priče, ipak kroz eksperimentalni rad osećam velike izazove u samom procesu realizacije projekta, a one su raznovrsne. I svakako da od zavisnosti same situacije i tematike, kroz sam opus rađaju se mnoge nepredvidive okolnosti koje ometaju kontinuitet rada. U tim teškim kriznim momentima, kojih je do sada svakako bilo, mudrost mora da nadvlada impulsivnost i da se makar i uz jednu dužu pauzu reanalizira čitava situacija i pronađe motivacija i razlog zašto je uopšte došlo do početne faze kreiranja opusa. Kada ste u stanju da odgovorite sebi na fundamentalna pitanja, poput "Otkud ideja da se to uradi", dalji impuls da se krene i probija i dalje sam dolazi, sve dok se smisao priče ne okonča. Ekperimentalni film je za mene poezija koja se lako čita, a teško piše.

I vaš dokumentarni film Otac Arsenije je imao sjajne kritike od stručne i šire javnosti. Kako ste došli na ideju snimanja ovog filma?

Iguman Arsenije je došao na predavanje i promovisanje svoje knjige u Njujork početkom juna 2018. Tom prilikom sam ga prvi put videla posle dugog niza godina. S obzirom da smo se poznavali u mladosti ovde u Beogradu, (on je tada bio avangardni umetnik i vrlo impresivna ličnost,) tokom njegove posete mom studiju u Bruklinu, imala sam prilike da otkrijem zbog čega je došlo do monaštva, a i pojedine detalje njegovog monaškog života koje su me u potpunosti fascinirale i inspirisale. Odmah sam došla na ideju da uradim film koji bi ga adekvatno predstavio. Na moje prijatno iznenađenje Arsenije je pristao, te smo sutradan krenuli sa snimanjem prvo u grčkoj crkvi, zatim u Menhetnu. I dok smo odlazili na mesta gde je živeo u mladosti, u meni se rađao scenario za priču koja je dosta spontano isklesana. Kroz kratku posetu Manastiru Ribnica, u kom Iguman Arsenije radi i stvara, i tih popodnevnih sati provedenih u Bruklinu, nastao je portret kojim sam želela da oslikam modernog monaha sa višim ciljevima.

Da li ste razmišljali o snimanju igranih filmova?

Da naravno, mnogo bih volela da realizujem prvi igrani film. Scenario i tim već odavno postoje. Postoje zapravo od momenta kada sam krenula sa radom na "Psihi", ali zbog izuzetno velikog angažovanja oko "Psihe" i drugih eksperimentalnih projekata na kojima sam paralelno radila morala sam da stavim na stranu rad na igranom filmu. Sada, kada se čitav taj ciklus stvaranja umetničkih portreta završio, čeka se samo prava prilika da dođe i do njegove realizacije.

Šta su vam najveći izazovi u vođenju arh house producentske kuće u Njujorku i kako ih prevazilazite?

Voditi bilo koju firmu, pozorišnu, filmsku ili neku drugu, nije jednostavno, ali se ja ne fokusiram previše na probleme koji se nameću, već na nove ideje i na odnose sa mojim saradnicima. Naravno da su svima uslovi bili otežani za vreme pandemije i da su se mnogi sastanci održavali samo preko Zoom-a, ali već smo se privikli na to. Fleksibilnost i podrška su dve osnovne komponente koje nas čine jačim.

Prethodno ste se bavili modelingom. Kako se dogodila tranzicija ka karijeri režiserke i producentkinje?

To je zaista duga priča, ali pokušaću da je skratim i obrazložim na najjednostavniji način. Imala sam veliki san da jednog dana radim u pozorišnom svetu u Njujorku; taj san se rodio posle gledanja filma "Glorija" Džona Kasavetesa. Volela sam da pratim FEST, i mislim da je jednom u okviru njihovog repertoara prikazan taj film koji je ostavio veoma dubok trag u meni. Ta luda ideja da se bavim glumom i režijom od moje 16. godine me nije napustila. Realizovala se deset godina kasnije posle moje uspešne manekenske karijere. Narednih deset godina sam radila kao glumica na daskama. Nakon rođenja moje ćerke Sare rešila sam da menjam kreativni pravac i počela sam sve više i više da radim iza kulisa ne bih li imala više vremena za svoj porodični život. Iz toga je proteklo jedno izvanredno iskustvo i 2015. godine sam sa mojim suprugom Sen Klerom osnovala studio 610FILM. Njegova podrška je bila fundamentalna u mom brzom napredovanju i kao režisera i kao producenta.

Kako izleda život na relaciji Njujork - Pariz?

Navikla sam dosta da putujem i da živim nomadskim načinom života od mojih ranih 20-tih godina. Putovanja su mi izazov, i puno maštam i čitam dok putujem. Prema gradovima u kojima živim gajim jedinstvenu ljubav. Volim da se vraćam starim prijateljima, da obilazim poznata i nova mesta, narocito pozorišta, muzeje, galerije a i da pravim prijeme za naše bliske saradnike.

*Danas, 16. septembra, festival će biti zatvoren svečanom ceremonijom u 20 časova u Amfiteatru ispred Muzeja Jugoslavije, kada će biti proglašeni dobitnici nagrada u takmičarskim programima. Po završetku ceremonije biće prikazan film “Draga deco budućnosti” reditelja Franza Böhma, o novoj mladoj generaciji koja se nalazi u centru seizmičkih političkih promena i globalnih protesta. Poslednji gost festivala biće reditelj Branislav Jankić, čiji se film “Veštičji kotao” prikazuje u Kulturnom centru Beograda od 19 časova kao specijalna projekcija.